Silent, as daybreak..

Come with me as the last ray of sun tries to touch that dark corner of your soul you've been trying to hide for so long. Fear not, for everything about you has been exposed. You failed but you still follow. The blind eyes hurt no more but you're following the wrong vision. These are just your memories, last pieces of light you can still remember. But what shall you do when everything fades? It will, I promise. Stop following the god that failed. Stop following everything you've been told to believe for the greater good. No such things exist. Lies lie on the bottom of your, so-called, belief. Just let the sun in. Feel its warmth, feel the melting of your cells, let go and become liquid, run through the veins of world.

Upravo je otkucalo šest sati.

Prije sat vremena osjetih potrebu za cigaretom. Odoh na tavan, otvorih vrata terase, a preda mnom prekrasan pogled na svjetlucajući grad i osvjetljenu crkvu koja se uzdiže nedaleko od moje kuće.
S terase imam pogled na istok, sa lijeve strane, tako da ponekad, kad ne mogu zaspati i dočekam jutro, odem gore gledati izlazak sunca. Lijep prizor, iako prokleto žalim što ne vidim zalazak. Jer to je najljepši trenutak prije najljepšeg dijela dana. Kad sunce zađe, ali se još uvijek nazire svjetlo, tamo negdje iza šume, do kuda moj pogled ne seže; dok se sa istoka naziru prve zvijezde, donošene tamnim velom nagovještaja noći.
Tada, u ovo sumračno poslijepodne, na jugozapadu vidjeh rađanje mjeseca, tanak luk blage narančaste boje. Daleko, iznad grada, vukli se tamni oblaci, stapajući se s prijetećim mrakom s istoka. Najmirnije doba dana; lavež pokojeg seoskog psa, bus u prolazu, te pokoja ptica prije nego poleti s jednog od borova i nestane.

Sjedih na terasi s cigaretom, praznih misli, hipnotizirana ljepotom završetka jednog sasvim običnog dana.

One must do violence to the object of one's desire;
when it surrenders, the pleasure is greater.

Sjećam se onih starih romana i pripovijedaka o preostalim pojedincima nekadašnjih plemićkih obitelji, onih kojima je ostalo samo sjećanje na slavu i bogatstvo koje nekada posjedovaše.
Samo sjećanje na one nekoć raskošne vile prostranih soba, s debelim tepisima, teškim grimiznim zavjesama, krevetima s baldahinom, tapeciranim namještajem, srebrnim priborom za jelo, starim svjećnjacima.
Samo sjećanje na onu tišinu koja se noću zavlači u mračne kutove tih istih soba koje blješte sjajem sreće sve dok se svijeće ne ugase.
Na jecaje koji povremeno paraju tu tišinu, uznemiravajući tek koju noćnu pticu ako se slučajno nađe u blizini otvorenog prozora dok se noćni povjetarac igra teškim grimiznim zavjesama.
Samo sjećanje na umorna jutra koja svanu u očaju zbog još jednog dana koji će proći bez promjena, u samoći i nostalgiji za dalekim propuštenim prilikama za koje nije bilo hrabrosti da se prihvate.
Samo sjećanje na ljude koje poznavasmo kao u nekom davno minulom vremenu, ljude koji više ne prisustvuju životu na ovome svijetu, koji nađoše spas u gorkom trenutku slatke Smrti te im sad zavidimo, u sve jačem bijesu što nas ostaviše same da živimo samo u sjećanju na zaboravljenu sreću, ako joj ikad i prisustvovasmo.
Samo sjećanje na život koji se ugasio kao što se gasi zvijezda dok pada; prazan pogled kroz prozor, iza teških grimiznih zavjesa, na zarasli vrt posušenih natrulih voćaka, uvelih ruža, isprepletenog trnjem i bršljanom.

Koliko puta stojim u polupraznom tramvaju u sumrak dana, vozeći se prema trgu i zujeći kroz prozor, u iščekivanju nove noći, nadajući se drugačijoj ali ipak sličnoj atmosferi, nadajući se nekoj promjeni koja će ubiti rutinu svakog dosadašnjeg subotnjeg izlaska, iako znam da će sve biti isto, da zapeh u toj kolotečini, da se JA trebam trgnuti i pokušati nešto promjeniti, ali mi jednostavno nedostaje ta volja.
Koliko puta tako, vozeći se prema trgu i zujeći kroz prozor, za oko mi zapne žena, žena od svojih pedeset godina, umorna i lagano izborana ali stroga lica, izražene ali ne pretjerane šminke, u dugoj elegantnoj haljini tamnih boja, s crnim rukavicama i širokim šeširom koji joj u sjeni brižno čuva tužne oči od znatiželjnih pogleda; žena koja ne pripada ovom vremenu, i toga je svjesna, i svijet oko nje je toga svjestan; žena koja je primorana živjeti u današnjem svijetu, napuštajući svoju nekoć raskošnu vilu što je manje moguće, iako mrzi taj život a ne zna živjeti drugačije.
Koliko puta, kad mi za oko zapne žena koja ne pripada ovom vremenu, koliko puta vidim prazan pogled kroz prozor iza teških grimiznih zavjesa u uveli vrt, a u vrtu odjednom tisuće svijeća osvjetljava veliku dvoranu ispunjenu zvucima klavira i violina u kutu, dok stotine muškaraca u crnim frakovima vode svoje pratilje u svećanim haljinama i bijelim rukavicama, živo i važno razgovarajući, ili jednostavno plešući, pokušavajući sakriti veliku sreću ali ne i ponos što prisustvuju velikom balu o kojem se dugo pričalo i o kojem će se još dugo pričati.
Koliko puta se taj prazan pogled zamuti pod dvije-tri kapi suza kad svjetlost te dvorane izblijedi, glazba utihne, a lica nestanu; iako žena koja ne pripada ovom vremenu dobro zna da nikad ne pripadaše ni onom vremenu, da su svaki čovjek i svaka žena u toj dvorani sakriveni savršeno odabranom krinkom za tu prigodu, da čak i glazba priča priču o savršenom trenutku savršenog života u bajci koja dobiše svojih pet minuta slave i postade stvarnost.

Prijatelj mi je poslao poruku prije određenog vremena.

- Riskirajmo, prisjetivši se da nikad nismo prestali tiho voljeti one koje smo nekad voljeli glasno. -

Ne znam zašto mi je toliko poznato, no svaki put kad se sjetim, nastane tišina. U meni ili oko mene, ne znam.

Been waiting, and waiting, and waiting.
Think I've had enough.
The time has come for me to take over.
You've heard my warnings, don't tell me you haven't.
..but you've kept ignoring them.
Well you're about to see the monster come alive.
Is this your lucky day?